Zapadni Srbi

Lika

U antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Njih je u I vijeku prije nove ere pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. Romanizacija ovog prostora je bila samo površna, jer je Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do većih promjena dolazi raspadom carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju slovenska plemena (Srbi i Hrvati). Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franački vladari preselili znatan broj Avara, koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jačanjem hrvatske države, dolazi do porasta stanovništva i većeg stepena društvene organizacije, a s tim i do pođele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja Like unutar Ugarskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni, jer su većinu crkvi i utvrđenja uništili Turci. Dokaz tadašnjeg stepena razvoja je i postojanje štamparije u Kosinju krajem 15. vijeka.

Turski prodori na ovo područje počinju nakon pada Bosne (1463), da bi kulminirali Krbavskom bitkom 1493. godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522. i 1524. turska vojska zauzima čitavo područje Like, s izuzetkom Gacke doline i Brinja. Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo tada gotovo u potpunosti nestaje, a na njihovo mjesto doseljavaju se pravoslavni Srbi iz drugih srpskih područja, uglavnom iz Bosne, tako je u Lici znatno povećan broj Srba (koje su nazivali „Vlasima“, tako su Srbe nazivali Turci što se je do danas održalo) te manji broj Hrvata koji su prihvatili islamsku vjeru. Turci su za ovaj prostor 1580. osnovali Lički (Krčki) sandžak sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini. Takvo stanje je potrajalo sve do velikog austrijsko-turskog rata (1683-1699) u kojem je pod vodstvom sveštenika Marka Mesića oslobođena čitava Lika osim Ličkog Pounja.

Nakon protjerivanja Turaka , Habzburška monarhija ju je stavila pod neposrednu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u čijem će sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine.

Kako je Lika oslobođena od Turaka u njoj je bilo dosta Srba doseljenih za turskog vremena. Sad se u Liku doseljavaju i Srbi iz Dalmacije, a mnogi koji su ranije prebjegli ispred Turaka na sjever ponovno se vraćaju u stare naseobine. Tako Srbi iz okoline Otočca naseljavaju Vrebac i komić. Preseljenici iz Brloga sada naseljavaju Pećane i Jošan. Jedna grupa srpskih porodica seli se iz prokika u Zapadnoj Lici u Mutilić na Udbini. Srbi iz Dalmacije naseljavaju Zrmanju, Gračac i Medak. Mjesta u Krbavi naseljavaju Srbi iz Kupresa, Grahova i Knezpolja. Veliku Popinu i Mazin naseljavaju Srbi iz Kninske krajine u Dalmaciji. U Bruvno se preselila jedna grupa porodica iz Divosela i okoline Gospića. Manojlo Grbić pominje dokumenat iz kog se vidi kako Juraj Križanić, povjerenik karlovačkog generala za Liku dozvoljava kosinjskom knezu Vukašinu Mileusniću da se sa 40 srpskih kuća preseli u Široku Kulu.

Kako su Ličani u početku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. je osnovan posebna vojno-upravna teritorija Ličke regimente (pukovnije), da bi se učvrstila kontrola nad ovim krajem. Opšta militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog ratovanja, znatno će uticati na mentalitet njenog stanovništva.

Plitvčka jezera

Lika i Krbava 1686.god.

 Gacka 1902.god.

• rsk,
• lika,
• lika,gracac,