Pričaonica

narodni heroj jastrebarskoNikola Vidović, komandant Četvrte kordunaške brigade je sa svojim ljudima 26. avgusta napao zloglasni dečiji logor Jastrebarsko, u kojem je bilo zatočeno i mučeno na najgore moguće načine više od 700 dece. Nažalost, o ovom junaku se zna jako malo, a današnje vlasti uporno skrivaju i ćute o ovoj akciji i o ljudima koji su je sproveli, upravo zbog sprovođenja političke i ideološke revizije istorije za račun krupnog kapitala. Ime ovog čoveka javnost neće znati, niti će se o njemu i njegovom delu govoriti, a neće dobiti ni ulicu, ni trg, ni ime škole, niti bilo šta slično, jer ta priča nije danas politički podobna. Zato širite istinu, da se sazna ko su bili pravi junaci i patriote u drugom svetskom ratu na ovim prostorima!

Evo i ličnog zapisa Nikole Vidovića o toj akciji:

"U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom predškolskog uzrasta. Njih su "prevaspitavale" časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove "janjičare". Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo "U", Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina "vaspitanja" dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica.

bosnjaci muslimani0Kada neko napiše knjigu na neke istorijske teme, a nema titulu, može se tolerisati proizvoljnost i sloboda u korištenju i definisanju pojmova. Kada se knjiga previše odmakne od objektivnosti i naučnog pristupa prikazivanja stvari, obično završi kao političko štivo.

 Ako istu temu obrađuje neko ko ima titule, knjiga dobija na težini. Ovaj tekst nije nastao nakon izčitavanja obje knjige, nego nasta kao kritika samog naziva knjiga, ali ne zbog često pominjane riječi genocid koja se odaljila od svoje prvobitne definicije, nego zbog upotrijebljenog pojma “Bošnjak”.

vasojevici zakonOčigledan je pokušaj negiranja srbskog porijekla Vasojevića, ne samo na Vikipediji, nego i po mnogim drugim internet stranicama. Dodjeljuje im se svakojaka regionalna i toponimska imena samo da bi se sakrila srbska etnička pripadnost, što je bezsmisleno pošto se u samom zakoniku spominju od svijeh naroda samo Srbi i Turci i niko drugi, a Vasojevići očigledno nijesu Turci.

Interesantno je primjetiti da se zakon sastoji od “točaka”, a ne “tačaka”, što neki novosrbi olako proglašavaju hrvatizmom. Inače je postao manir prepuštanja i dodjeljivanja mnogih naših srbskih običaja drugim nacijama nastalim od Srba prevjeravanjem, čemu bi se trebalo jednom stati u kraj. Očigledno treba dodati i trinaestu točku koja bi ovo regulisala ili je ubaciti umjesto nekih zastarjelih.

Većina ovog zakon i danas  važi u plemenu Vasojevića, jer je duboko ukorijenjen u narodu, a poznato je da su moralni zakoni često jači od novonapisanih i srećno je ono društvo koje uskladi ovo dvoje.

macSvi su čuli za mit o vitezovima okruglog stola, Robinu Hudu, druidima i drugim stvarima koju su vezali za englesku tradiciju. Ali sve više izbija na vidjelo da je to u stvari sve srbska baština. Ništa neobično kada se zna da je na britanskim ostrvima postojao u antici grad Sorbiodunum. Zahvaljujući ovo nepobitnoj činjenici nije teško izvuči još poneke zaključke vezane za “englesku” tradiciju.

Engleska titula “sir” je u stvari titula koja izvorno znači Sir(B), dakle Srbin. Ako si bio častan i junačan u borbi, uzoran i zaslužan pripadnik zajednice, dobijao si naziv “Srbin”, naravno izgovorenu na način karakterističan tom podneblju i govornim mogućnostima tamošnjeg naroda . I kod nas, odakle je i krenula evropska civilizacija, je donedavno davana titula “Serdar” koja se u stvari odnosila na isto i glasila je “Serbar”, dakle ponovo ista matrica, ako si bio junačan i častan u borbi protiv okupatora i od koristi zajednici, nazivali su te Srbinom.

jarcevicSlobodan Jarčević : KRIVOTVORENA NAUKA – UZROK SRBSKOGA STRADANjA

ILIJA PETROVIĆ - „Izvorišta srbskoga stradanja“

„Donat Graf“, Beograd, 2019,

          Ovovremena knjiga Ilije Petrovića: „Izvorišta srbskoga stradanja“ je od izuzetne vrednosti, jer su u njoj podaci o srpskom narodu, koje državne i naučne ustanove nisu unosile u knjige i javna glasila. Akademik Jovan I. Deretić, pisac predgovora Petrovićeve knjige, istakao je njene naučne i rodoljubive odlike i, između ostalog, zaključio:

          „Napisati knjigu o izvorištima srbskoga stradanja je ravno podvigu i stoga je to izuzetno korisno. Ako se do sada nije o tome pisalo, samo je znak koliko je 'naša' inteligencija (srbska samo po poreklu) vršljala bespućem i kretala se nasumice. Činjenice i dokazi o tome su ovde jasno predsavljeni, nisu prećutkivani 'slučajevi' i pojave i nisu prikrivana imena onih čijim je 'gordim posrtanjem' Srbstvo dovedeno u ambis“.